Dvorac

Noć je. Ne mogu da spavam. Glad mi nagriza utrobu, žeđ mi para grlo. I mnoga druga deca ne.....

DVORAC

DVORAC

DVORAC

Noć je. Ne mogu da spavam. Glad mi nagriza utrobu, žeđ mi para grlo. I mnoga druga deca ne spavaju. 
      U podrumu smo dvorca, u nekom mestu koje zovu Jastrebarsko. Nas na stotine… Pored mene dečak od osam leta stenje, teško diše, guši se. Neće dočekati jutro, kada po nas dođu časne sestre, naše vaspitačice. Mnogo mojih drugara ujutro kupe sa hladnog poda i odvode ko zna gde. U njima nema više života.
      Časne sestre su nam naredile da zaboravimo na imena i prezimena, na majke i očeve. Kažu da mi nikada nismo ni imali porodicu dok nismo došli na ovo mesto. Ko god da izgovori svoje ime, ili ne posluša ih, odvode ga i više se nikada nevraća. Neko pokušava da potrči i pobegne odavde… Odmah ga krampom po glavi!
      Skinuo bih kapu koju su mi one stavile na glavu, ali nesmem. Možda one ne spavaju, možda i sada odnekud gledaju i čekaju da pogrešimo… 
      Kosa me užasno svrbi… Hladno mi je, imam samo kaput sa velikim slovom „U“ na sebi. Ja sam i srećan. Mnogi nemaju ništa na sebi. Goli i bosi…
      Samo kada nebi svanulo, kada nebi svanulo… Plašim se zore. One dolaze po nas tada i tuku nas terajući nas u dvorište gde nas postrojavaju, prebrojavaju, i naređuju nam da koračamo kao vojnici, podižući ruku uspravno i ponavljajući za njima:“Živela Nezavisna Država Hrvacka! Živeo naš otac i poglavnik, Ante Pavelić! Za dom spremni!“, i mnogo drugih rečenica koje ne razumem.
      Možda bi bilo bolje da zaspim kao moji drugari koji svakoga dana ujutro čvrsto spavaju, spavaju tako čvrsto da ih časne sestre i čuvari u crnom odvode da se nikada ne vrate u ovu tamu.
      Grozan miris… Miris izmeta, miris mokraće i memle. Bole me leđa, tukli su me po njima zato što nisam imao snage da koračam kao pre. Sve manje je snage u meni. 
      Plašim se da sklopim oči… Plaše me pacovi, veliki pacovi koji gamižu po nama. Plaši me zora koja mora doći. Sa njom doći će i one po nas. Majko, oče, gde ste? Bako, gde si? Deko, ti bi svojim snažnim glasom i jakim rukama oterao ove zle žene, znam da bi!
      Škripa vrata, one ulaze i viču. A ja nemam snage da ustanem…

Igor Tintor

Podeli ovu Objavu:
Igor Tintor rođen je u Beogradu 25. aprila 1979. godine. Član je Udruženja Književnika Srbije, Udruženja Pisaca Srbije, Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju. Do sada je objavio pet lirskih zbirki poezije: "Snovi sa jave", "Dve strane medalje", "Nomad pesme", "Iščašenje", "Lica ljubavi" u periodu od 2009. do 2013. godine. za USKOR, kao i dramsko-lirski spev "Pokajanje", 2015. godine. Iste godine izdaje i istorijski ep "Pad Carigrada", i dvoknjigu "Dramoleti" i "Bezimeni". Svoje sledeće delo izdaje za IP Prosvetu "Poezija života i smrti", 2016. godine. Potom IP Prosveta izdaje njegov roman "Put slepila", 2018. godine. IP Prosveta izdaje 2021. godine zajedničko autorsko delo sa proznom i poetskom stvarateljkom Marinom Matić "Jedno", zatim zbirke poezije "Marina", "Nedeljivo", "Ti Ljubav Večna" i "Pred Bogom i Pred Tobom", iste godine. Živi i stvara kao slobodni umetnik u rodnom gradu.
UVOD
      Ovo delo je posvećeno svim žrtvama fašističke tvorevine, Nezavisne Države Hrvatske, 
sa posebnim osvrtom na masovne zločine nad srpskim stanovništvom u periodu prve dve godine postojanja tog zločinačkog režima za čije vreme je na stotine hiljada dece, žena i muškaraca proterano, na najzverskiji način pobijeno u logorima širom te fašističke tvorevine, i pokatoličeno. 
        Delo je nastalo na osnovu svedočanstava preživelih, na osnovu potvrđenih istorijskih činjenica, sagledano iz ugla žrtava, krvnika, uključujući i poslednje trenutke onih koji su skončavali u jamama, logorima, svojim selima, gradovima, kućama, njivama ubijani od strane svojih dotadašnjih komšija hrvatske nacionalnosti.
        Dok sam čitao dokumentaciju o zverstvima počinjenim nad Srbima, Jevrejima, Romima, malobrojnim Hrvatima i drugim nacionalnostima koji su odbili da služe fašističkom režimu, uz svedočanstva preživelih članova i moje porodice i mnogih drugih porodica, mogu da kažem da sam u potpunosti svestan obima nezabeleženog zločina u istoriji čovečanstva nad mojim, srpskim narodom na
prostoru današnje Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, delova Vojvodine pod okupacijom hrvatskog fašističkog režima. 
        Jedna istorijska činjenica je najezivija. Na prostorima tadašnje Nezavisne Države Hrvatske postojali su logori za istrebljene dece, kao i plan koji je delimično ostvaren, da se trideset hiljada dece istrebi, pobije. Petnaest hiljada dečaka i devojčica je ubijeno od noža, gladi, torture… 
        Zašto sam napisao ovo delo? Moj narod ima kratko pamćenje. Nadam se da će i ovo delo pomoći da se Srbi sećaju, da poštujemo naše žrtve, i ne dozvolimo da se ikada ovako nešto ponovi. A dozvolili smo i zločine i najveće etničko čišćenje posle drugog svetskog rata našeg naroda u „Bljesku“ i „Oluji“, od strane Hrvata 1995. godine.
        Samo jedno imam da Vam poručim čitaoci. Ne svetimo se nikada ali pamtimo zauvek.
                                                   Igor Tintor
Video prezentacija posta nije dostupna.
    Komentari za ovaj post nisu dostupni.
Dodaj Komentar